Tu veče je bila magla i Bogdan je došao kod nas. Onako usput, po običaju iz lova. Bila je zima pa je obliazio zamke za zečeve. Nosio je pušku, rusku bokericu, nehajno okačenu o ramenu. Mada je dobro znao da takvu nema niko u okolini. Celu veče smo je gledali kao u neko neviđeno čudo. Sva je bila nekako premazana, namazana, sjajna i uglancana. Kundak je on specialno preradio i bio je tako gladak kao ništa do tad viđeno. Seo bi pored šporeta koji je grejao kao omanja visoka peć i započeo priču, ili bi, ako ima još ko, seo za sto pa bi igrali karte do kasno u noć, smejući se i zbijajući šale sa svima.
Kao i obično, majka bi nas oterala oko 9-10 u krevet. Ujutro se ide u školu, a Bogdan je imao priča za deset narednih života.
Ležali smo u krevetu i bili tiši od perja, ne bi li čuli još koju priču. Ućutkavali jedni druge. Negde kasno glasovi bi se pojačali i to je bio znak da se Bogdan pozdravlja i odlazi. Sve se utišalo, samo se tu noć mesec nije video kroz prozor kao i obično. Samo neka mlečna magla, sva bela.
Negde oko 11 kad se jutarnji poslovi pozavršavaju i mi se vraćamo iz škole, došla je Radojka po običaju na jutarnju kafu i donela strašne vesti. Bogdan uopšte sinoć nije došao kući i kod njih u dvorištu je cela larma i galama. Spremaju se da idu da ga traže, zvaće miliciju, vojsku… Radojka je još ispričala i kako njen Branko pre nekoliko godina tako zalutao kad je bila magla i otišao čak preko brda u drugo selo, srećom tamo kod njenih pa su ga dočekali lepo.
Otac se zamislio i nije mu ni malo bilo svejedno, a majka je samo pokrivala usta i širila oči.
Ubrzo je Radojka otišla i došla je Ljubica oko 1 po podne i ispričala kako je pre deset minuta došao Bogdan sav krvav i slomljene noge. Pušku je izgubio i u redeniku nije bilo ni jednog metka. Celu noć se borio sa nekim vukovima što su ga napali. Imao je veliku razderotinu i masnicu na levom obrazu, desna arkada mu je pukla pa ništa ne vidi na to oko od krvi i otoka. Još je pričala da je to možda od vina jer je možda u vino ušao pacov pa ga zatrovao pa je Bogdanu bilo loše, ili se možda zmija uvukla u bure još letos pa je crkla pa je od njenog otrova sigurno i vino bilo otrovano. Mayka je samo uzdisala i mahala glavom, čudeći se rečima koje čuje. U jednom, otac ustade i ode napolje, verovatno da vidi Bogdana. Ali se brzo vratio ne rekavši ni reči. Mayka ga je pitala kako je Bogdan, ali on ništa nije odgovorio što je dodatno iznerviralo majku pa je počela da besni i viče na nas što ne učimo i ne radimo domaći.
Sutradan je bila subota pa smo ranije došli iz škole. Kod nas je već bio Miloš sa novim vestima. Bogdan je umesto levo ka kući skrenuo desno i otišao uz brdo do Suve doline. Tamo je pokušao da pređe potok ali je pao sa mostića i izudarao se. Srećom nije ništa slomio. Jedva se izvukao iz vode i kad se razdanilo otišao je kući. Eto to se desilo, ali je dodao da je sigurno od vina, mora biti da se vino pokvarilo ili nekako već, pa je Bogdan, lovac, ej bre lovac, zalutao.
Uveče su došli kumovi Zoran i Milena, sedeli kao i obično, pili kafu i pričali o svačemu. Da bi se pred polazak kuma Milena dodala majci tihim glasom da je Bogdan pretio da će ugasiti naš kućni temelj i da nas više nigde neće biti. Čula je od Boje koja živi u istom dvorištu sa Bogdanom, kako je on ceo dan šetao po dvorištu i vikao iz sveg glasa kako ne može prežaliti što je izgubio pušku jer bi nas sve do jednog pobio i okačio pod strehu kao zečeve.
Nekoliko dana kasnije pred veče došao je Milovan i kum Zoran ispričavši ocu kako se Bogdan napio pa je hteo da popreči put po običaju kroz Blagojin gaj. Ali je bila velika magla pa je pao preko prelaza deset metara od kuće u kupinu. Sav se izgrebao pa ga je bila bruka da izađe iz kuće koliko se unakazio koprcajući se u trnu. Zato je smislio kako je očevo vino bilo otrovano i da je od njega poblesavio. Po prvi put se i otac nasmejao. A Milovan i kum Zoran su zatražili to vino ne bi li i oni kasnije otišli u borbu sa vukovima, ili međedima, smejući se da su se prozori pomerali…
Nekoliko sedmica kasnije krenuvši iz škole video sam Bogdana. I dok mi je pirlazio nisam znao šta sad da uradim, već sam, ni sam ne znam kako, samo koračao prema njemu. Kad sam prišao blizu on je stao ispred mene i pitao me “Gde si ti mali?”. Pomilovao me po kosi i ja sam pogledao u pravcu njegovih očiju. Preko desnog lica i oka pa dalje preko čela u kosu stajala je crvena prugna kao kanap debela i ja sam se po prvi put u životu opasno i ozbiljno uplašio. Samo sam rekao “tu sam” i otrčao kući.
Mesecima kasnije kad su krenuli poljski radovi, slučajno smo na izvoru sipajući vodu pre rada zatekli Bogdana i njegovu ženu Smilju. Smilja se tad baš bila okomila na moju majku, psovala je, vikala i galamila toliko da je mene bilo sramota, sav sam bio pocrveneo. Vikala je kako smo trovačka familija i kako hvala Bogu više nećemo moći da naudimo Bogdanu i njoj jer ga ona sad čuva i ima mađiju koja ih štiti od urokljivih očiju moje majke. Derala se kako je moja majka i nju jednom davno otrovala šniclom i prženim kromprima sa kupus salatom onomad kad smo klali svinje i kad je ona bila trudna, ali joj to nikad nije rekla, pa joj sad kaže. Kako je tad danima povraćala i u malo nije izgubila dete zbog tog silnog povraćanja. Kako zbog toga danima ništa nije mogla da jede jer sve što bi pojela ona bi povratila. Kako je bila kod vračare Zore i da zna šta je moja majka i gde zakopala neki katanac pa ona i Bogdan nisu imali dece dok god ga nije našla, otkopala i bacila na mesto gde se voda naopako okreće. Mayka je samo gledala u nju držeći ruku preko usta sedela je na prikolici dok je otac sišao do vrela nasuo kantu vode i vratio se ne rekavši ni reči. Bogdan je celo vreme sedeo na betonu pored vrela i samo povremeno tužno pogledaovao u pravcu oca. Ništa nije govorio. Smilja je dodala, dok je otac ulazio u traktor, da se od onog ulja i brašna što je on davno doneo iz zadruge Bogdanova majka, žena od 93 godine, naglo razbolila i umrla, i da nije bilo toga brašna i ulja ona bi i danas bila živa. I da je tada znala šta danas zna nikad joj to brašno i ulje ne bi zavirilo u kuću a ni moj otac da ga stara žena nije toliko volela što je on iskoristio da je otruje ne bi li uzeo njenu imovinu, ali se zeznuo jer je stara sve prepisala svom sinu. Otac je upalio traktor i Smiljin glas se više nije čuo od buke motora koji je tad po prvi put neobično glasno urlao, a točkovi su po prvi put od kad se vozim sa ocem na traktoru počeli da kopaju put i šlajfuju izlazeći iz Suve doline. Okrenuo sam se i video Smilju kako maše rukama hvatajući zemlju i granje pokazujući nešto prema nebu i brdu iznad nas. Skakala je i po pola metra u vis pokušavajući da pljune do nas, iako smo bili više od 20 metara daleko od nje… Okrenuo sam se prema majci a ona je i dalje držala ruku preko usta i plakala, suza za suzom je samo padala na kolena. Kad me primetila naglo se okrenula kao da nešto traži u torbi pa je prevrtala sve dok nismo došli do njive.
Posle toga događaja niko više u našoj kući nije spominjao Bogdana i Smilju. Svaki put kad bi neko pomenuo Bogdana i Smilju majci bi pošle suze pa bi brzo otišla u kuhinju da pere čaše i tanjire ili da kuva nešto. Tad bi bila jako ljubazna prema nama kad bismo nešto tražili samo bi nas pomazila i dala nam šta god da smo tražili.
Bogdanov i Smiljin sin, Zoran, kad je pošao u školu i već uvelike se kao ćuran šepurio po selu, na svaki način je pokušavao da nam napakosti iako je bio 10 godina mlađi od mene i duplo manji, često je hteo da se tuče sa mnom. Jednom ga je otac uhvatio da izduvava gume na prikolici i istegao mu uši podobrano. Sutradan je u polju Bogdan prišao mom ocu i nešto mu govorio mašući rukama. Pričao je sve dok otac nije odmahnuo rukom i okrenuo se nastavljajući dalje da kopa. Tri vrste dalje stajala je Smilja prekrštenih ruku preko grudi i streljajući pogledom na nas pratila šta se dešava između Bogdana i mog oca. Došla bi ona i raspravila se, ali se zaklela da njena noga nikad neće kročiti na naše imanje. Zbog te zakletve više nije mogla na svoju njivu preko naše što je bilo jako zgodno nego se provlačila kroz šimpražje koje su izbegavale sve životinje, čak i ptice čini mi se, pa se verala preko gomile kamenja dva puta veće od nje same koje je tu ostalo od krčenja livada. Letinu sa te njive je nosio bogdan na sebi prelazeći preko naše njive na samom dnu, onda bi prelazio preko Miličinog imanja sve do puta.
Od Smilje sam bežao kao đavo od krsta i uvek bi menjao pravac kad bi video da mi dolazi u susret.
Godinama kasnije jednom sam video Bogdana kako odlazi u lov. I dalje je imao onu sjajnu i namazanu pušku, ali je sad držao za remen kao da se plaši da mu ne ispadne i korak mu više nije bio onako otresit.
Čini mi se da se onu veče mnogo ljudi napilo nekog gadnog vina i zalutalo u onoj mlečnoj magli, naročito Bogdan, jer njega više niko nije video onakvog kakav je bio. Sad je bio mršav, upijenih očiju u lobanju i nekako poguren napred. Izgubio se onaj otresat šaljivdžija na svačiji račun, naročito na svoj. Onaj za koga smo svi znali da preuveličava stvari, da priča tuđe priče, da izmišlja ali se niko nikad nije vređao zbog toga i svi su voleli da čuju njegove priče i da se slatko ismeju, čak iako mnogima ponekad ne bi bilo pravo i mrštili bi se na njega zbog nekih šala… Ali bi mu svi opraštali, pa to je Bogdan ko na njega da se naljuti.
One comment
Comments are closed.

Autor Talas [ Odgovori ]
18/01/2010, 13:34
Pozdrav kume, lepa, al teska prica.
Autor suky [ Odgovori ]
18/01/2010, 14:41
hvala kume…
Autor sanjarenja56 [ Odgovori ]
18/01/2010, 14:45
Svi bi bili „tiši od perja“ pred takvim ludilom…Znaš, dok je fizičke bolesti, može se nekako, a kad čoveku „vrane popiju mozak“ nije lako naći lek…često nikada.
Autor malaino [ Odgovori ]
18/01/2010, 15:02
Dobra priča…
Pozz
Autor casper [ Odgovori ]
18/01/2010, 15:26
Uh, kako si me odusevio ovom pricom.
Sjajna bas!
Autor mandrak72 [ Odgovori ]
18/01/2010, 16:15
Šta ćeš. Svugdje postoje te Smilje koje sve znaju i ko je kome i šta napravio. Samo ih se treba kloniti. Odlična priča.
pozdrav
Autor vesela [ Odgovori ]
18/01/2010, 16:58
svidela mi se prica!
pozdrav!
Autor pricalica [ Odgovori ]
18/01/2010, 17:38
Одлична прича о сујеверју и томе ко су лажни пророци. Нема ту љубави према ближњем, већ су сви некоме нешто направили, учинили, нема опроста. Свако мрчи на сваког. Док, са друге стране, онај који верује и следује Христу, он се не страши никога и ничега, јер га Господ држи за руку и воли све људе, чак и оне „који не знају шта чине“. Грлим!***
Autor AnaM [ Odgovori ]
18/01/2010, 18:42
Što bi rekli, rani kuče da te ujede.
Nije cenio gostoprimstvo doma gde je bio lepo primljen,
nije umeo da pije,
precenio je svoje oružje…
da…i postoje ljudi kojima su uvek neki drugi krivi za neuspehe…
Dopada mi se priča…ko bi svetu sve verovao, a i ugodio….
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:42
@sanjarenja56
Ko zna šta se desi sa takvim ljudima, a da je teško naći lek, teško je…
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:42
@malaino
hvala malaino
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:42
@casper
Zadovoljstvo je, casper… Hvala!
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:43
@mandrak72
Ma klonio bi se čovek nje, ali ona neće da se kloni čoveka…
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:43
@vesela
Drago mi je vesela…
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:43
@pricalica
Znaš li pirčalice onu priču o monahu koji je u vreme časnog posta mnogo vremena provodio u svojoj keliji. I njegov duhovnik želeći da vidi kako mu čedo napreduje i šta toliko radi u keliji jednom proviri kroz prozor i vidi nešto što ga zaprepasti. Monah u vreme časnog posta je žicom obavio jaje i peče ga na sveći. Duhovnik brzo uđe unutra i pita ga šta to radi, a monah će “Oprosti oče, đavo me nagovorio!” A kaže se da se tad iz ugla kelije javi se đavo i rekao “Laže Oče, ovo ni meni ne bi palo na pamet!”
Česo mi se čini da se i đavo sablažnjava na neke stvari koje je čovek sposoban da uradi. Često mi se učini da je i samog đavola stid kad vidi neka naša dela, i pri tom ne mislim na ona dobra.
Svako dobro rode…
Autor suky [ Odgovori ]
19/01/2010, 07:43
@AnaM
Meni se čini da ima mnogo takvih kojima su za sve drugi krivi…
Drago mi je da ti se sviđa…
Autor pricalica [ Odgovori ]
19/01/2010, 16:19
Бог се јави, роде!
Хм, не бих рекла да се непомјаник саблажњава или да га је стид, напротив. Он се злурадује свему ономе што човек чини насупрот Богу и себи. Није ми позната прича, али расуђујем, мада сам ја грешна и моје мишљење није ваљано, да човек, будући слободан, може да чини по својој вољи, по наговору непомјаника, или да следује Христу и светима. Дакле, он пред собом има неколике путе, али је само један од њих који води Богу. Са друге стране, непомјаник може само да предлаже, али остварењу свега претходи наша воља, било да се ради о добру или злу. Да је то тако најбоље видимо, како је ономад рекао отац Милутин, данашњи владика ваљевски, да када је Господ Исус Христос мучен и распет, он је то претрпио од људи, док у аду му непомјаник није урадио ништа. Ето, роде, ја бих толико. Грлим!***
Autor poluuspavanka [ Odgovori ]
21/01/2010, 18:59
Gde nadje onog pacova da baciš u vino ? 🙂
Pa vračare i svašta nešto… E, baš si dočarao kako to biva po selu kad neko nekog ne vole…
Autor grlica [ Odgovori ]
26/01/2010, 13:25
Pocela sam da citam…idem na sledeci dio…:)
Autor suky [ Odgovori ]
26/01/2010, 13:32
*pricalica
pa upravo o tom i pričam. da ga ljudi ponekad prevazilaze…
pozdrav rode…
;)))
Autor suky [ Odgovori ]
26/01/2010, 13:33
*poluuspavanka
ne samo u selu. svuda.
😉
Autor suky [ Odgovori ]
26/01/2010, 13:35
*grlica
drago mi je…
nastavi pa da čujem i tvoje mišljenje.
🙂